mjesto za mene
ti zbog mene
ja zbog tebe
pitam se
ima li te uopće
ili me vuče svojoj blizini
strah od voljeti
s tim još mogu
biti voljen
može me izbrisati
stoji netko usred mene
čistom voljom dodjeljen
tko me bira svog za sebe
sve što nosim kupuje
sad sam spreman da se bacim
pod korake tog sna
ima li tu mjesta za mene
sasvim mala rupa je
dovoljna
da se ušuljam u tebe
previše zaokupljen
krletkom koju gradim
po skrivečki, super tajno
dok te hranim svojom gladi
sad sam spreman da se bacim
pod korake tog sna
ma li tu mjesta za mene
sasvim mala rupa je
dovoljna
da se ušuljam u tebe
jer sve je nevažno
sasvim sigurno
pored tebe
svaki će refren
pasti u vodu...
gledaj i vidi
u gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza
u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života
jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca
gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama
mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu
jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama
albino
predivno se krećeš prema meni
puniš sobu kojom jesam
žena s licem svih žena
smežurane kože od ljubljenja
sviram i mazimza tebe
svaku tipku što me voli
zato stavi okvir na moj lik
s usana tvojih kaplje jedini mir
bijela poput albino jutra
ti liječiš moj glas
držiš mi pogled dok te gledam
rasteš dijete dok sam malo
sve do prvog sunca što me nosi
da potonem u tvoje kosti
negledljiva
ne postoji ništa ljepše
od jutrom te vidjeti
uz sebe
sklupčanu šaku dječjih šminki
golih nogu
utrnutih odavno
zajedno ćemo potjerati mrave
mirisom tek opranih zubi
tko me ljubi
usnama što budi
prve slike što me pamte
dobro ti jutro, negledljiva ljepoto...
u piđami naših koža
trudimo se uvijek
nešto više nego što bi
drugi mogli smjeti
jer činit mi se zna
da te šutnjom čujem, al'
često sram me reći
pa te poljubim u ruke
negledljiva ljepoto...
prizivaš me da ti dođem
toplim đakom na granice
vrata i kose
i na rubu usne osjetim
stihove tvog srca
težinu izbrišem
i spustim se na tebe.
spustim se na tebe
nakon dana, nakon noći...
zapetljani sasvim
nestat ćemo isti
i točno u pola riječi
sanjat ćemo da smo budni
skliznuti ka novom jutru
zadnjim šapatom u tvoje
usnule oko...
laka ti noć negledljiva ljepoto...
kornjača
mogu biti gadno strpljiv
čekati do zauvijek
ako to te čini sretnom
hodam poput kornjače.
namamljeni smo na svjetlo
tko glumi sunce ispred nas
kao da smo jedno tijelo
još ti čujem srca bat.
sanjam da me skupljaš srećo,
svaki dio slomljenog,
spustiš me na svoje grudi
gdje te ljubim slobodno.
jer oduvijek te tražim,
tebe. ti što me učiš plakati
zato brani se kad uđem
želim te zaslužiti.
možeš li me vidjeti
u licu onog s kojim živiš,
možeš li me pronaći
u sebi, u sebi
gdje se dajem sav,
gdje me imaš svog
gdje se krije san,
san u oku kornjače..
gdje je to gdje smo mi
kad sve su priče suvišne
prodat ću za dodir tebe
sjećanje u bescjenje
najmanja od najmanjih
zapustio sam se
tako siguran u tebe
zagrizao srećom usne
skrio smijeh pod žute zube
predstavljam se jako loše
htio bih ti prići bolje
telefonom sav se spetljam
poput strune glas mi titra
molim te da me vidiš
točno takvim kakav jesam
vrijeme stišće svaki korak
hitno moram biti sretan
što mi to danas donosiš
najmanja od najmanjih
mirisom svojih kosa
što mi te danas donosiš
ratujem s druge strane
namazan bojom jutra
zataknut me orden sunca
čini jačim protiv svega
pozivam te na Vjenčanje
birao sam dugo mjesto
tražio tren nepažnje
da te svežem skroz u sebe
pred svjedokom takvog čina
nema laži osim laži
vrijeme stišće svaki korak
hitno moram biti sretan
što mi to danas donosiš
najmanja od najmanjih
mirisom svojih kosa
što mi to danas donosiš...
blizina
čekajući da ti priđem
oznojio sam dlanove
razvukao glavu u oblake
i šutio blizinu
krio se u magli
zadimljene kocke
gledao te kako plešeš
mislio sam da sam ti
ja stojim uz tebe
i samo blizina dijeli me
od istine tvoje
podijeli malo sline sa mnom
skini moje mote
slušaj divan zvuk
dok te kružim
ja stojim uz tebe
i samo blizina dijeli me
od istine tvoje
tako glupi
postali smo plamen
što više nitko nema pod kontrolom
zabranjena priča što je
usne žena govore pod stolom
samo jedan mig sudbine
naše su misli slobodne
zaboravi sav naš dug
mi vozimo još jedan krug
tako lijepi, tako glupi
rođeni da zauvijek
buljimo u sunce
vrijeme nas čara
gura sitne boli pod kosti
postali smo plamen
što više nitko nema
pod kontrolom
pod kontrolom...
jedna od onih bez naslova
ukradi konop strpljivo
ispleti čvor po čvor
dobro zaveži tako
svaki pokret moj
žicom zategni
tanki gospodski vrat
sve što možeš izbjegni
otmi mi zrak
uguraj tijesno
u mini kutiju šibica
pošalji nas poštom
na kraj svijeta
na kraj svijeta
pa se potrudi
da nitko ne sazna
gdje vodi naš trag
ni novu adresu
najmanjih ljudi
zalijepi nas žešće
u vatu šećera i dima
ušapni korak
nek pršti tišina
nek prsne tišina
ukleši svijet za mene
u mrežu ludila i mijene
da zapnem kad krenem
i padnem na tebe
sada me poništi
sve mane izbroji
sada me poništi
izmisli novoga mene
spelujem ti ispriku
dobio sam zabranu
šaputanja i mrmljanja
opomenu izbora...
nakon dugih šutanja
povučen sasvim duboko
ne pamtim razlog durenju...
zaljepljen za kuteve
rasklimane stolice
zaustavljen u traženju
spelujem ti ispriku
za svaku malu laž...
nepokretnih koraka
stojim ti nad posteljom
prizivam da ostaneš
prizivam da ostaneš
spelujem ti ispriku
za svaku malu laž
svojih ruku pravim omču
da se objesim za tebe
objesim za tebe
za riječi crtam usne
za glas ti pišem uši
da li dišeš dok te ljubim
da li znaš da te gušim...
nepokretnih koraka
stojim ti nad posteljom
prizivam da ostaneš
prizivam da ostaneš
pod svom težinom tračeva
na putu svojih predaka
ispod lica skrivena
gdje zauvijek ja
spelujem ti ispriku
za svaku novu laž
tvoj gen
ne volim te više
ne kao prije,
pod staklenim zvonom
tajno i same...
ne želim te više
gdje te imam,
kao tajni znak opustjelo...
sada te želim,
štopam se i molim
da te opet,
ponovo poželim.
ne tražim te više
ogledalom jutra,
u izlogu bola,
mislima...
sada te nađem
ogrnutu svjetlom,
ispunjenu sobom
-ljubim te...
u raširenoj zjeni
vidim te
i saznajem tvoj gen...
u predanom dahu
počinje
beskraj svih naših nas...
